Protein se dijeli na biljne proteine i životinjske proteine. Nakon raspada proteina, formiraju se aminokiseline, što mi zovemo aminokiseline izvedene iz biljaka i aminokiseline koje su izvedene iz životinja. Ljudi često pitaju da li su aminokiseline izvedene biljkama ili aminokiseline životinjskog poriva bolje. Bilo je mnogo sporova oko ovog pitanja, i svako ima svoje razloge. U stvari, bez obzira koji izvor aminokiselina, nema razlike između dobrog i lošeg. Ovo pitanje je kao da pitate ljude da li je bolje jesti meso, ribu ili soju. Zašto ljudi jedu cela zrna, ribu, i meso, i zašto im treba uravnotežena ishrana da bi bili zdravi? To je zato što različite hrane imaju različite omjere sastava aminokiselina. 20 osnovnih aminokiselina ne može biti sveobuhvatno pokriveno određenom hranom, ili je nemoguće balansirati. Različite aminokiseline imaju svoje djelovanje na ljudsko tijelo. Isto važi i za biljke. Sastav aminokiselina iz različitih izvora je različit, a različiti su i efekti na fiziološke funkcije biljaka.
Ljudi mogu zdrobiti proteinsku hranu kroz zube, a onda ući u crijeva i želudac. Nakon probave želučanom kiselinom i enzimima gušterače, protein se razlažu na polipeptide, oligopeptide, male peptide, slobodne aminokiseline itd. za apsorpciju. Međutim, biljke ne imaju ove funkcije raspadanja i mogu se samo umjetno raspadati i dopunjati lišćem ili korijenjem. Iako biljke mogu sintetizirati razne aminokiseline koje su same potrebno, na njih utječu razne nedaće kao što su loše vrijeme, bolesti i insekti nametnici, te fitotoksičnost. Sinteza aminokiselina je ograničena ili je funkcija sinteze oslabljena, i potrebno je prilagoditi biljku kako bi se postigla različita fiziološka ravnoteža kroz dopunu egzogenih korijena ili lišće, kako bi se promicao rast biljaka u najbolje stanje. Zbog ovoga koristimo i aminokiseline biostimulante. svrha.
Zajednički izvori biljnih aminokiselina su soja, pšenica, ovas, kukuruz itd. Izvori proteina životinjskog izvora su relativno široki. Životinjska dlaka (perje, četkice itd.), pupae svilenog crva, životinjska krv, unutrašnji organi, koža i kosti, ribe male vrijednosti itd. Hidrolizirane u uporljive aminokiseline, u odnosu na aminokiseline sadržane u istom biljnom izvoru je također vrlo različit, a isto važi i za životinjski izvor. Na primjer, hidrolizirana životinjska dlaka sadrži više razine cistina i serina, hidrolizirana životinjska koža i kosti sadrže više razine glicina i prolina, životinjska krv sadrži više razineleucinai fenilalanin, a kukuruz i pšenica sadrže više razine. Glutamat je viši.
Aminokiseline iz različitih izvora imaju različite efekte na usjeve zbog različitih omjera sastava aminokiselina. Ako trebate poboljšati otpornost na stres usjeva, aminokiseline izvedene iz životinjske kože i kosti sa višim prolinom i glicinom su najbolji izbor. Ako želite povećati ignifikaciju biljaka, kontrolne izbojke, i povećati antokyanine, onda sadrže fenilpropanine Aminokiseline izvedene iz životinjske krvi s višim aminokiselinama su bolji izbor. Ako je zeleno lišće i promiče rast, onda su biljne aminokiseline sirovine kao što su pšenica i kukuruz sa višim glutamatom efektivne. Stoga, biljni izvedene aminokiseline i životinjski izvedene aminokiseline nisu dobre ili loše. Samo fokusirajući se na njihove karakteristike mogu igrati bolju ulogu.